Kako otkriti filozofiju u zatvoru

Ako postoji neki suvremeni filozof za čiju se sudbinu može reći da je doista jedinstvena, onda je to Bernard Stiegler. Najprije je bio radikalni šezdesetosmaš, potom odlazi na selo, pa završava u zatvoru zbog pljačke banke, tamo na kraju otkriva filozofiju i danas predstavlja jednog od najinteresantnijih mislioca tehnologije.

Od '68-e do pljačke banke

Napisali ste da niste filozofirali prije svoje 26 godine. Kakav je bio vaš život prije te konverzije?

Najprije sam dosta lutao. U svibnju 1968. imao sam 16 godina i bio sam „ekstremni ljevičar“. Isključili su me iz gimnazije, što znači da nikad nisam maturirao, pa sam se prepustio skitnji. Veliki sam ljubitelj jazz glazbe, družio sam se i nekim letristima, potom sam se učlanio u Komunističku partiju Francuske, sve u nadi da ću je promijeniti iznutra. Postao sam otac 1971. godine. Nakon različitih poslova – izrađivao sam nakit, bio sam kurir, radio kao zidar –, postao sam planer u jednoj radionici… To nije bilo dostatno za stan i režije. Jednog dana dobio sam obavijest da moram iseliti iz socijalnog stana (HLM) u Sarcellesu, gdje sam odrastao. Tiho sam se iselio, potrpavši sve stvari u jedan kamionet. Otišao sam živjeti na selo.

Sviđao vam se seoski život?

Bilo je teško, ali prilično mi se sviđalo. U početku sam imao tanke resurse. Ljudi s kojima sam se zbližio su mi pomogli. Unajmio sam malenu farmu, a istodobno sam radio kao vozač poljoprivredne kooperative. Potom sam upoznao poljoprivrednika koji je imao veliki posjed. Svidio sam mu se i pomogao mi je okupiti stado, ustupivši mi jeftino koze, a istodobro mi je dao i kredit. Muzao sam koze slušajući Charlesa Mingusa, a dok sam radio u štali i vozio traktor, imao sam vremena za razmišljanje. Volio sam to.

Moglo bi se reći da ste bili hippie…

Nikad se nisam osjećao kao hippie: morao sam zaraditi za život. No zbog suše 1976. morao sam zatvoriti farmu. Nešto kasnije, otvorio sam bar L'Écume des jours (Pjena dana) u Toulouseu, gdje sam puštao jazz i kamo su dolazili orkestri. Bio je pun svake noći, ljudi su dolazili u potrazi za dobrom glazbom. Bile su to svakojake noćobdije. Policija je upala jedne večeri, našli su heroin i tražili da surađujem. Nisam to učinio. Inspekcija mi je zatvorila bar, a istodobno su mi ukinuli ovlaštenje za bankovno prekoračenje (na snazi je bio „plan Barre“). Stoga sam napao najprije vlastitu, a potom još nekoliko drugih banaka. Pao sam nakon pete pljačke. Pretpostavljam da sam umišljao da sam Virgil iz Take the money and run Woodyja Allena.

Otkriće filozofije u zatvoru

Ne svjedoči li taj prelazak na djelo 1978. godine, taj passage à l'acte[1], o izvjesnom beznađu te epohe?

Uistinu se nešto prelamalo, iako je 1968. bila godina oslobađanja. U Parizu, u Sjedinjenim Američkim Državama, u Japanu, u Njemačkoj, u Pragu, taj je događaj redefinirao odnose među psihama ljudi. No, deset godina kasnije, svijet je bio mamuran. Filozof Gérard Granel (1930-2000), veliki čitatelj Husserla i Heideggera, koji je posjećivao L'Écume des jours i koji mi je kasnije puno pomogao, govorio je o „liberal-fašizmu“. Giscard je pokrenuo u Francuskoj doba kretenizacije gomile – i sam se kretenizirajući – sa svojom harmonikom, dok su se, do tad, degolisti i komunisti slagali oko toga da je, kako bi Francuskoj bilo dobro, potrebno da se svi obrazuju. Godine 1977., Marchais i Socijalistička partija uništili su dogovor oko Zajedničkog programa za koji sam se borio. Maoističke i trockističke organizacije su se raspadale, a pojavljivali su se teroristi poput Baader–Meinhofa (RAF) i Crvenih brigada. Među mladima su se umnožila overdoziranja i samoubojstva, dok su se ostali društveno samoubijali poricanjem, mržnjom prema sebi i ressentimentom kojeg to uvijek rađa. Ne govorim to uopće kako bih opravdao svoje prijestupe. Nikad nisam htio politizirati svoju obranu.

Kako vam se u zatvoru nametnula filozofija?

Najprije sam odlučio da ću raditi ono o čemu sam oduvijek sanjao: pisati romane. Potom sam primijetio da nemam što reći: ono što sam pisao bilo je vrlo loše. Htio sam potom proučavati književna djela te učiti poetiku i lingvistiku. Granel, koji je dobio dopuštenje da me posjećuje i da mi donosi knjige, predložio je da se upišem na sveučilište, a da me najprije pripremiti za ispit kako bih mogao uopće upasti. Tijekom prvih mjeseci u mojoj ćeliji, shvatio sam kako je zanimljivo ne pričati, nego slušati ono što se čuje u tišini. Štrajkao sam glađu kako bih dobio zasebnu ćeliju i za tri tjedna uprava je popustila. Kad se čuje tišina, „to“ počinje pričati. Jedino tada se govore zanimljive stvari. Upravo u toj situaciji po prvi put sam se strastveno bacio na učenje. U zatvoru se radna sposobnost udesetorostruči. Kad sam prošao na prijemnom ispitu, počeo sam čitati Saussurea, ali također i kritičare, naročito Derridu. Tako sam se susreo s filozofijom.

Kažete da ste otkrili istinu među zatvorskim zidovima…

Otkrio sam taj milje (ali ne i istinu), kakav je svijet iza zidova, svijet moje ćelije u kojoj sam iskusio svijet po sebi. Uronio sam u fenomenologiju Husserla. Ponovno poduzimajući pokus radikalne Descartesove sumnje i proširujući Kanta, Husserl prakticira metodu „fenomenološke redukcije“. Neutralizirajući metodički ono što on naziva tezom o svijetu (vjerovanje u njegovo postojanje), analizira uvjete u kojima subjekt konstituira svijet (dakle, uvjete iskustva). Shvaćajući svijet na način na koji se pojavljuje i kako se, na neki način, rađa u svijesti, fenomenološka metoda sprovodi obrtanje točke gledišta: ona napušta „prirodni stav“ i vrši obrat pogleda. No, u zatvoru sam živio ovu suspenziju činjeničnog svijeta. Čitao sam Husserla nastojeći se udaljiti od svijeta, međutim i sam sam živio skoro izvan svijeta. No čak i ondje, kako sam otkrio, nije da nema ničega: postojalo je moje sjećanje, koje je bilo patnja. Postojalo je sjećanja čovječanstva, sadržano u knjigama koje mi je donosio Granel. Stoga je tema tragova – pisma (l'écriture) s kojom se Derrida suprotstavio Husserlu, postala moja Arhimedova točka. Trag se ne može neutralizirati i projekt fenomenologije se morao ponovo poduzeti od tog korijena. Odlučio sam to učiniti. Granel me povezao s Derridom s kojim sam potom radio.

Fenomenološka konverzija

Jedna knjiga vas je obilježila, to je Aristotelova rasprava O duši. Iz kojeg razloga?

 U zatvoru se nikad ništa ne mijenja: jučer je kao danas, koje će biti kao sutra. Ova nepromjenjivost je upravo nepodnošljiva, osim ukoliko ne izvršite fenomenološku konverziju. U ovom slučaju konverziju na zatvorsku vrlinu. Ustanovite, dakle, da, čak i kad se čini da se ništa ne događa, ipak se nešto događa: primjerice, jučer „nije bilo dobro“, danas „je bolje“; ili obrnuto. Filozofi dakle imaju pravo: ono što se događa dolazi od nas samih. No, ukoliko ne prihvatite tu činjenicu kao „disciplinu“, to vas može izludjeti. Ako, nasuprot tomu, nametnete sebi ono što je Epiktet nazivao mélétè (praksa), zatvor tada postaje velika učiteljica. Pokret, promjena i nepomućenost (neosjetljivost) „prvog nepokretnog pokretača“ (theos) ulozi su rasprave O duši. Duša, kaže Aristotel, jeste kretanje života. No, valja razlikovati tri vrste duše. Hranidbena duša, duša biljaka, kreće se samo rastući. Osjetilna duša, duša životinja, kreće se zbog hrane i reprodukcije. Misaona (noetička) duša, koja ima pristup noûsu, intelektu, kreće se u totalitetu: ona je u pitanju. Većinu vremena, misaona duša ipak ostaje u stanju osjetilnosti – poput osjetilne duše koja na djelo prelazi tek povremeno i većinu vremena funkionira na hranindbeni način. Slažem se da sredina ne postaje misaona (noetička)  dok iz nje ne izađemo, poput leteće ribe, povremeno, zgodimice. Izaći iz sredine, miljea, kako bi ga kontemplirali, to znači teoretizirati. Upravo to nastoji fenomenolog izokrećući svoj pogled.

Kakva je razlika u odnosu na Platonov izlazak iz špilje?

Kod Aristotela nema izvanjskog svijeta u kojem nas čekaju čiste ideje. Ja iz tog izvlačim (još od zatvora) da je iskustvo alètheia („istine“) iskustvo svijeta u kojeg uvijek treba ponovno uroniti – istina je sama voda. No valja izaći da bi se to opazilo.

Je li vas kontrast između monaškog života u zatvoru i ponovno otkriće društva po izlasku učinilo osjetljivim na intoksikaciju duha kulturnim industrijama.

Očigledno jeste. Nakon pet godina zatvora, ništa više ne znate raditi. Ne znate čak ni prijeći ulicu. No prednost je što sve vidite novim očima. To je san svakog filozofa, ili slikara.

Tehnika kao pharmakon

Jeste li tada počeli razmišljati o tehnici?

Ne, to se mišljenje javilo u zatvoru, zajedno s mišljenjem o umjetnom pamćenju. Tehnika me je uvijek zanimala: moj je otac bio električar i kao dijete sam slagao elektoničke strujne krugove. Sve su tehnike zanimljive: tehnika Coltranea, tehnika šamana, tehnika marketinga, kombajna ili pisanja. U zatvoru se pamćenje upisivalo u izvanjsko, pamćenje koje sam eksteriorizirao svaki dan tako što bih ponovo prolazio bilješke od sinoć  kako bih ih složio u tekst. I to je činilo jedan svijet  u začetku, u nastajanju. Misaono pamćenje se eksteriorizira i neprestano preobražava. Nakon što su me oslobodili, dok sam proučavao pretpovijest, neki istaživači su mi naručili članak. Čitajući Platonovog Protagoru, pronašao sam svoju ulaznu točku: s mitom o Prometeju, koji nadilazi izvorni nedostatak ljudi – Epitemejevu glupost – dajući im vatru, to jest tehniku ukradenu bogovima, vidio sam mogućnost da okrenem Platona protiv njega samog, tehnika koja poput pharmakona (koji je i lijek i otrov) pojavljuje kao samo postojanje smrtnika. Kao i ono što je filozofija bila potisnula. Tehnologija nas istodobno otuđuje i konstituira.

Možete li biti precizniji?

Ovdje je u pitanju ono što zovem tercijarnom retencijom. Husserl razlikuje primarne retencije koje in absentia konstituiraju sadašnje vrijeme nekog opažanja – primjerice posljednje rečenice koju sam izgovorio i koja će vam omogućiti da razumijete sljedeću – te sekundarne retencije koja sačinjavaju osobno pamćenje i koje su prošlost. Počev od prošlosti i sekundarnih retencija odabirem primarne retencije koje opažam – eto, zbog čega ćete, ukoliko pitate trideset studenata da sažmu predavanje koje ste upravo održali, dobiti trideset različitih odgovora. No, postoji i treće pamćenje koje se obrazuje tehnikama, gdje se zadržava svijet kao pamćenje i koje upravlja odnosima između primarnih i sekundarnih retencija. Pisanje je jedan primjer toga, kao i arhitektura gradova, kremen ili Googleovi data centers također. Takav tehnički milje konstituira naše pamćenje.

Platon je dakle bio u krivu kad je optužio pisanje za gubitak našeg pamćenja?

Da i ne. Anamneza, reminiscencija kao iskustvo čija geometrijska istina je kanon, pretpostavlja ove pisane hypomnémata [umjetnu potporu pamćenja] koje otkriva Husserl u Porijeklu geometrije. Ali, tehnika je pharmakon: i lijek i otrov, baš kao što čekić podjednako može služiti za gradnju i za uništavanje. Pisanje je jednako tako sredstvo emancipacije, kao i alijenacije. Danas internet omogućava istodobno i svačije sudjelovanje i uzimanje osobnih podataka. Misliti pharmakon, to znači od ovog tragičnog stanja napraviti pitanje terapeutike.

Demoralizatori s ljevice

Otkud vaše zanimanje za Sofoklovu tragediju Kralj Edip?

Zanimam se za Sofokla općenito. "Grčko čudo" u 8. stoljeću prije naše ere kročilo je stopama izuma alfabetskog pisma, nove psychè i novoga polisa. To stvara duboku misaonu promjenu u kojoj je moguće individualizirati se kao građanin. No u 5. stoljeću, ovaj ideal urušava se u samom temelju: to je kontekst drame Kralj Edipa. Edip zaustavlja kugu, ali se kuga vraća, primjerice s Kreontom. Kuga su, kazuje Sokrat, sofisti što su se dočepali tehnike pisanja kako bi proizveli diskurs koji više nije istinit, ali je učinkovit. Filozofija se, zajedno s Platonovom Akademijom, rađa iz ove krize atenskog polisa. Po tomu je ona uvijek politična: ona je kritička misao o uvjetima života građana u polisu. Upravo se tom prizoru trebamo vraćati podstičući pozitivne farmakologije polazeći od digitalnih tehnika koje su danas isključivo u službi ekonomskih konzumerističkih imperativa koji su i sami postali uvelike toksični.

Zašto se u vašim posljednjim esejima okomljujete na sveučilišnu filozofiju, na filozofe kao što su Badiou, Rancière, Deleuze ili Derrida?

Sasvim sigurno ne bih stavio Deleuza i Derridu na isti plan kao Badioua ili Rancièrea... No istina je da teoretičari s francuske ljevice nisu vidjeli jednu ključnu stvar: demoralizaciju kojoj je vodio hipernihilizam što ga je izazvala konzervativna revolucija s početka osamdesetih godina. Deleuze je ipak napravio iznimku početkom devedesetih sa svojim djelom Post-scriptum o društvima kontrole [Post-scriptum sur les sociétés de contrôle]. Ovi sveučilištarci, koji ne vide da tehnika farmakološki konstituira misaoni milje, ostaju vjerni krilatici / sloganu marksista iz šezdesetih i sedamdesetih godina – borba protiv Države—i  utoliko su instrumentalizirani konzervativnom revolucijom koja kaže da "Država jeste problem". Ali riješivši se Države i Nacije, riješili smo se i onog što je ključno: res publica, javna stvar. No javna stvar je mjesto obrazovanja pozornosti i brige, dakle žudnje kao ulaganja, što je financijalizacija koju su sproveli neokonzervativci ukinula. To nam je danas dalo Front national, urušavanje žudnje, i dominaciju nagona – u predgrađima kao i u Carrefour-u [trgovački lanac], kod Sarkozyja i Strauss-Kahna.

Vaše udruženje Ars Industrialis, stvoreno 2005. održalo je svoj prvi javni sastanak 18. lipnja. Da li je to neka vrsta odavanje počasti Pokretu otpora?

Više nije riječ o otporu već o invenciji. Već trideset godina intelektualci pozivaju na "otpor" kapitalizmu i to je imalo katastrofalne učinke. Danas 37% Francuza izjavljuje da dijele stavove Front nationala, jer im se ne nudi nikakva alternativa. Nemaju više razloga da se nadaju, što upravo i jeste razlog.

Što je, dakle, Ars Industrialis?

To nije politička partija niti think-tank. To je grupa građana – ukoliko podrazumijevamo da je građanin ono što se odgaja i izgrađuje. To je mjesto dijeljenja razumijevanja: ne može se misliti sasvim sam. Radimo s pravnicima, filozofima, ekonomistima, informatičarima, umjetnicima, društvenim radnicima, itd. Psihijatri s kojima surađujemo znaju da patologije nisu samo stvar iz psihoterapije, nego iz onoga što nazivamo "socioterapijom". Ars Industrialis nastoji dakle ponovno misliti sveučilište i, preuzimajući koncept Kurta Lewina (američkog psihologa 1890.-1947.), ponovno sprovesti kontributivno istraživanje: istraživanje djelovanja zasnovano na kolaborativnim tehnikama. To je bila jedna od tema ljetne akademije pharmakon.fr. Sve više sindikalista i industrijskih aktera zanimaju se za naš rad.

U Sahari ima vrlo otpornih zrna

Gazde dolaze iz humanističke grižnje savjesti ili kako bi pronašli nove izvore profita?

Dolaze jer vide da sustav više ne funkcionira: eksploatacija žudnje marketingom prelazi sve granice, prijete ekološke katastrofe, nesolventnost postaje sveopća. To nimalo ne umiruje. Treba odgovoriti na ono što bi moglo postati panika, i stoga pokušavamo misliti industrijsku politiku tehnologija duha u službi ekonomije kontribucije.

Rekli ste: Bog je mrtav, ali ipak ćemo ponovno izgraditi idealitete. Ne griješite li voluntarizmom koji je Heidegger već kritizirao kod Nietzschea, govoreći o "volji volje"?

Nije riječ o "ponovnom stvaranju" idealiteta, nego o njihovu uzgajanju. Kad više ničeg nema, ostaje nešto. Nietzsche, Freud, Bergson podučili su nas da tendencija nužno daje konzistenciju protu-tendenciji. To je točno, kako na psihičkoj, tako i na makroekonomskoj razini. Pustinja se širi, govorio je Nietzsche. Ali u Sahari ima vrlo otpornih zrna: kad kiši, događa se eksplozija boja.

Philippe Nassif

S francuskog prevela Milena Ostojić

[1] “Passer à l'acte“ je i naslov knjige Bernarda Stieglera u kojoj opisuje svoju mladost i «otkriće» filozofije.