Pokrenuti pitanje duga u Hrvatskoj

Razgovor s Petrom Rodik, višom asistenticom na Odsjeku za sociologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu i članicom Upravnog odbora Udruge Franak i Vladimirom Cvijanovićem, višim asistentom na zagrebačkom Ekonomskom fakultetu o reviziji duga i proglašenju bankrota, padu rejtinga i mjerama štednje.

Uzmimo za početak primjer Islanda. Tamošnje privatne banke bankrotirale su još krajem 2008. godine, no usprkos pritisku Velike Britanije i Nizozemske, Islanđani su referendumom odbili platiti dug nastao propašću banaka. Takav primjer pokazuje da građani imaju mogućnost oduprijeti se bespogovornom plaćanju duga, zar ne?

   Petra Rodik: Svakako. Bankarski slom na Islandu, u listopadu 2008. godine doveo je do sloma legitimiteta državne vlasti, do prosvjeda, pada vlade u siječnju 2009. i prijevremenih izbora u travnju. Među ostalim, u listopadu 2008. oformila se i građanska inicijativa InDefence, koja će krajem 2009. organizirati prikupljanje potpisa za referendum. Tijekom 2009. godine, niti novoizabrana Vlada nije se pokazala dovoljno jakom u pregovorima s Velikom Britanijom i Nizozemskom, vezano uz nastali dug IceSavea, što je rezultiralo usvajanjem plana o sanaciji tog duga. InDefence je potom inicirao peticiju koju je potpisala četvrtina glasačkog tijela te je predala predsjedniku Grimssonu. Predsjednik je potom odbio ovjeriti sporni zakon kojim se sanacijski plan trebao staviti na snagu, a kojeg je parlament već izglasao, već je temeljem Ustava donio odluku da se zakon stavi na referendum. Oko istog pitanja do sada su održana dva referenduma, 2010. i 2011. godine. Ono što je važno prepoznati u islandskom primjeru nije samo korištenje referenduma, već i to koliko je važno da se profiliraju građanske inicijative koje će se baviti ekonomskom problematikom i znati reagirati kada je potrebno. Ekonomska pitanja mistificiraju se i predstavljaju se javnosti kao domena o kojoj imaju pravo raspravljati jedino upućeni eksperti, što je vrlo opasno. Isto tako, mnoge inicijative angažirane oko pitanja ljudskih i građanskih prava tradicionalno su zanemarivale ekonomsku problematiku. Danas vidimo koliko je važno da ekonomske politike budu predmetom šire javne rasprave u kojoj imaju pravo sudjelovati svi.

   Vladimir Cvijanović: Island nam pruža jedan izuzetno zanimljivih primjer direktne demokracije koja je rezultirala odbijanjem građanki i građana da snose dug privatnih banaka prema inozemnim klijentima. Međutim, Islanđani su takav rezultat postigli zahvaljujući masovnim protestima, stavivši točku na i referendumom. Na to ih je potakla dramatična ekonomska kriza koja se zaoštrila u veoma kratkom periodu. No mora se reći da je vanjski dug Islanda prije eskalacije krize bio nekoliko puta veći od njihovog bruto domaćeg proizvoda, što ga je činilo gotovo nemogućim za otplatiti. U islandskom slučaju se narod pobunio protiv vlasti te dobio tu “utakmicu“. U Hrvatskoj se takav otpor još nije dogodio. Na stranu s time što naš javni dug nije niti približno toliko ozbiljan (oko 46% BDP-a 2011. godine). Ozbiljan je inozemni dug – od oko 100% BDP-a, a rizičnost tog zaduženja također snosi društvo u cjelini. Ozbiljnu prijetnju državnoj sigurnosti predstavlja neobjavljivanje podataka o javnom dugu, koji bi trebali biti u javnoj domeni. Ne znamo koliko i pod kojim točno uvjetima (a i skrivenima!) smo se zadužili, niti tko su svi kreditori te što dobijaju od nas. A kreditori će se kako-tako htjeti naplatiti.

Revizija duga

Treba li Hrvatska tražiti reviziju duga?

    Vladimir Cvijanović: Prvo se moramo upitati koliki je naš dug i tko nas je i u kojem iznosu kreditirao. Tek onda dolazi ovo Vaše pitanje na red. Hoću, naime, reći da mi doista nemamo transparentnu statistiku javnog duga, a niti ažurnu – zadnji podaci o javnom dugu s weba Ministarstva financija datiraju od prije dvije godine. Hrvatska narodna banka je nešto ažurnija, no novih podataka nema u javnoj sferi. Ima ih HNB, no iz nekog razloga ih ne daje javnosti na uvid. Moramo se izboriti za javni interes objavljivanja takvih informacija, Sabor bi to trebao tražiti od HNB-a. Ionako većina našeg javnog duga predstavlja unutarnji dug. Dakle reviziju bismo trebali tražiti mi, kao narod, od hrvatske države.

    Petra Rodik: Mislim da nam saznanja koja imamo o razmjerima korupcije od nastanka države do danas, daju za pravo da se zamislimo nad pitanjem koliki je dio ukupnog duga kojim je opterećena Hrvatska danas zapravo nastao temeljem korupcijskih poslova. Komisija poput one na Ekvadoru u kojoj je sudjelovao Toussaint vrlo vjerojatno bi u reviziji došla do vrlo zanimljivih rezultata. Međutim, pitanje o legitimnosti i legalnosti duga imamo i na drugim razinama, osim na razini zaduženja koje je preuzela država. Imamo i dug građana koji iznosi 41% BDP-a. Kada se ovo spomene, svi odmah pohrle u raspravu o tomu kako su se neodgovorni građani previše zaduživali. Zbog čega nitko ne govori o propustima u regulaciji financijskog sektora, koji su omogućili da dozvoljeni minusi dosežu trostruke iznose mjesečnih primanja, da su kamate toliko visoke i da se mijenjaju kada i kako se htjelo, da se podižu kamatne stope kada LIBOR i EURIBOR padaju? Pod izgovorom neintervencije u tržište, dozvoljava se da se banke ponašaju sve samo ne kao međusobni konkurenti, što itekako utječe na razinu duga. Pod krinkom zaštite od reputacijskog rizika mnogo toga prolazi kao poslovna tajna, a za što nema nikakvog opravdanja da bude tajna. Kada treba ukinuti zakonske prepreke ostvarenju privatnog profita po svaku cijenu, stalno se poziva državu neka se ne miješa u tržište. S jedne strane imamo pozivanje na slobodu tržišta, a s druge strane oligopolne prakse ili druge prakse koje su suprotne onome što se deklarativno promovira. Primjerice, stalno slušamo kako radnici moraju biti fleksibilni i mobilni, da nitko više ne treba računati da će provesti radni vijek u istoj tvrtki ili se vezati uz jedno mjesto. S druge strane, postojeće stambeno kreditiranje kakvo su nudile i kakvo nude banke u Hrvatskoj počiva na koncepciji stalnog radnog mjesta i doživotnog vezanja uz jednom kupljenu nekretninu. Tako primjerice, trenutno imamo 40% dugoročnih plasmana vezanih uz CHF. Radi ekstremnog porasta glavnice, ljudi koji imaju ove stambene kredite uopće ne mogu slobodno raspolagati svojom imovinom. Ne mogu je prodati i otići u potragu za boljim, ili bilo kakvim, poslom negdje drugdje. Potom, imate raznorazne naknade koje su tolike da prebacivanje kredita iz jedne banke u drugu nikada ne može biti isplativo. Gdje su tu tržišni odnosi i konkurencija? Na kraju, neregulacija pod motom neintervencije u tržište omogućava da banke posluju s velikom kamatom i gotovo nikakvim rizikom. Banka u klijentu ne vidi ugovornog partnera, nego slavinu koju može odvrtati po volji. Danas tko ostane bez posla, ne dobije besplatni moratorij, već povišenje kamate jer su mu prihodi neredoviti. Smatram stoga da je komisija za reviziju duga jedna od mogućnosti, no ne i jedina. Potrebno je voditi borbu oko svake mjere i svake izmjene zakona. Isto kao i u slučaju pitanja očuvanja javnog prostora, obrazovanja itd. Posebno sada kad se pod krinkom 'usklađivanja s EU' zaobilazi javna rasprava i umjesto relevantnih informacija plasiraju medijski spinovi. Spomenula sam to da je na Islandu u kontekstu sloma bankarskog sustava postojala okolnost da većina platnog prometa nije išla preko banaka. Za razliku od Islanda, kod nas je situacija sasvim drugačija, jer se 2002. godine zakonski omogućilo da se većina platnog prometa prenese s dotadašnjeg ZAP-a, današnje FINA-e, na banke. Između osvještavanja problema putem kritike neoliberalizma s jedne strane te kolapsa i uličnih prosvjeda s druge strane, nalazi se golem prostor mogućnosti djelovanja. Iznimno je važno pratiti što se događa na razini zakona i regulacije, jer ne smijemo zaboraviti da upravo država putem zakona sankcionira jedne kreditore kao legalne i legitimne, a druge kao nelegalne i kriminalce. Jedni dug naplaćuju putem ovršnog zakona, a drugi putem fizičke sile.

Proglašenje bankrota

Mislite li da bi se bankrot u tom smislu u Hrvatskoj pokazao tragičnim ishodom? Eric Toussaint tvrdi kako nam 'brojni slučajevi pokazuju da obustava plaćanja duga nije tragedija, već da je riječ o manje-više normalnoj situaciji u životu kapitalističkog društva'.

    Petra Rodik: Ono što se dogodilo na Islandu bio je bankrot banaka, a ne države. Islandski ekonomist Olafur Margeirsson upozorava da je ključni razlog zašto nije došlo do potpune nelikvidnosti na razini države bio taj što na Islandu većina platnog prometa nije išla preko banaka. Obustavu plaćanja duga ili dijela duga treba konceptualno razlikovati od pojma bankrota. Dapače, mislim da bi bilo potpuno neodgovorno čekati da se dogodi potpuni kolaps i bankrot, da bi se otvorila diskusija o legitimnosti i legalnosti duga. Mislim da je bolje ući u strukturu duga, kao što je to učinjeno u Ekvadoru, putem komisije u kojoj je sudjelovao Toussaint, nego dočekati kolaps i tek potom oformiti komisiju koja će istražiti uzroke kolapsa, kao što se dogodilo na Islandu. Otpis duga, ili dijela duga, nije ništa neobično. Kako ističe Graeber, fundamentalna pretpostavka bilo kojeg kreditiranja jest da postoji određeni rizik vjerovnika da se neće moći naplatiti. Ukoliko imamo sustav u kojemu je zajmodavac osiguran da će kad-tad i po svaku cijenu moći naplatiti dug, tada vjerovnika ništa ne priječi da daje zajam kakav hoće, kome hoće i da računa na to da će onaj komu je potreban novac odmah uzeti zajam pod bilo kakvim uvjetima. Kada je u pitanju kreditiranje građana, postoji institut osobnog bankrota (koji, usput rečeno, u Hrvatskoj nemamo), koji za banku znači da neće moći naplatiti dio duga ukoliko dužnik bankrotira. To motivira banku da u situacijama problema s otplatom s dužnikom pregovara, jer unaprijed ne računa s tim da će moći naplatiti sve. Kada je u pitanju zaduženje države, imamo bazično istu situaciju. Ako krećemo od pretpostavke da država ne može bankrotirati, naravno da će doći do groteskne akumulacije novih zaduženja pod sve gorim uvjetima, i kad-tad do bankrota.

    Vladimir Cvijanović: Mislim da za sada u Hrvatskoj nema bojazni od defaulta. Sam po sebi on ne mora biti tragičan, već i vrlo pozitivan, što nam sugerira primjer Argentine, koja se našla u krizi od 1999.-2002. te odlučila proglasiti default odnosno moratorij na plaćanje dijela svojeg vanjskog duga. Od tada je ta zemlja ostvarivala značajne stope ekonomskog rasta te se nastavila razvijati. Međutim ključno je pitanje što bi vlast učinila u takvom slučaju. Niti tako velika zemlja kao što je Argentina nije mogla u konačnici izbjeći plaćanje dugova Međunarodnom monetarnom fondu, iako je odoljela njegovoj kondicionalnosti. Naša Vlada je, u situaciji konstantnih proračunskih deficita te pada ekonomske aktivnosti izuzetno ranjiva na kretanja kapitala i ne vidim načina da bi se mogla oduprijeti diktatu financijskih tržišta i MMF-a. U tom slučaju bi to doista i bio tragično s obzirom na već notornu socijalnu neosjetljivost MMF-a.

Dogma o rejtingu

Što mislite o konstantnom plašenju građana baba rogom 'pada kreditnog rejtinga'? Koliko je uopće značajna uloga agencija poput Fitcha, koja je nedavno uz zborsko odobravanje hrvatskih medija ocijenila hrvatski kreditni rejting stabilnim?

     Vladimir Cvijanović: Kao što sam naglasio, teško si mogu predočiti scenarij u kojem je daljnje narušavanje ekonomskih izgleda ili pak default nešto pozitivno za ovu zemlju. Ali ovo o čemu pričate je prije svega jedna politička igra odnosno izgovor za internu devalvaciju koja se sve grublje provodi bez analize dugoročnog učinka – neminovno lošeg – za društvo u cjelini. To jedna od tri velike rejting agencije koja ima veliku moć u globalnom ekonomskom sustavu, izvještavale one istinito ili ne. S obzirom na depresiju koja vlada u Hrvatskoj te našu ovisnost o stranom kapitalu rejting agencije signaliziraju investitorima kako da se ponašaju. A budući da nismo niti energetski nezavisni, niti što se tiče hrane, to znači da bi nam, slikovito rečeno, netko ugasio svjetlo i ostavio nas gladne u mraku. Ta moć je opipljiva, ali nemojmo smetnuti s uma da je ovakav društveno-ekonomski sustav kakav imamo u Hrvatskoj neodrživ.

Mislite li da će tako nešto samo otvoriti put novom zaduživanju kod MMF-a?

    Vladimir Cvijanović: Pa zna se kome se moramo obratiti kada zaškripi. To je tako kada nemamo niti monetarni niti fiskalni suverenitet.

    Petra Rodik: To da se jednoj privatnoj agenciji, bio to Fitch ili netko drugi, daje tolika moć da utječu na sudbine čitavih država po meni je problematično iz temelja. Razumljivo je da su procjene rizika informacija koja vam je potrebna ako ste ulagač. No treba li doista dopustiti da ove procjene kreiraju sudbine čitavih država i ograničavaju autonomiju njihovih gospodarskih politika? Posebno u konkretnom slučaju Hrvatske, gdje je zarada na kamatama tolika? Hrvatska danas ima kamatni spread veći i od svjetskog i od europskog prosjeka, veći čak i od spreada u svim susjednim zemljama. Mislim da dok god je zarada na kamatama tolika, ne treba plašiti građane padom kreditnog rejtinga, nego natjerati banke da taj pad, ako i kada do njega dođe, amortiziraju iz svoje zarade. Ovako se na račun zarade od kamata stvara dodatna nelikvidnost na svim razinama, problem se produbljuje, kreditni rejting prije ili kasnije pada, a onda se zahtijeva da se problem riješi štednjom.

Mjere štednje

Što mislite o pozivima na oštre mjere štednje? Naime, sve je jača opozicija ovakvom modelu, kojem se neki stručnjaci ionako oduvijek oštro protive?

    Petra Rodik. Da, mnogi upozoravaju da taj model ne funkcionira, posebno u kombinaciji s visokom razinom nezaposlenosti i nelikvidnosti. Ne vidim kako bi mjere štednje usmjerene prema zakidanju već siromašnih riješile problem koji je zapravo problem u distribuciji dohotka. Živimo u zemlji 200 bogatih obitelji, koja je kako čitamo iz nedavnog Allianzovog izvješća, po financijskoj imovini po glavi stanovnika komparativno dobrostojeća, dok smo s druge strane prema rezultatima istraživanja koje je proveo Državni zavod za statistiku temeljem EU-SILC metodologije, od 27 europskih zemalja, na petom mjestu po stopi siromaštva.

    Vladimir Cvijanović: Mjere štednje inače u recesiji, a kamoli depresiji, gotovo nikada nemaju smisla. Jedini je izuzetak ako time uspijete, ali u vrlo kratkom roku, vratiti povjerenje investitora. Keynesijansko je načelo da u fazi ekspanzije trebate stvarati proračunski suficit, a u fazi recesije pojačano trošiti pa i otići u deficit ne biste li podigli ekonomiju na noge. Tu mudrost empirijski još nismo opovrgnuli, ali ona odolijeva i teoretskim testovima. Međutim u situaciji opće financijalizacije financijska tržišta imaju primat ne samo nad realnim sektorom, već uzurpiraju i demokratske procedure. Mjere štednje jedne države u recesiji ne mijenjaju samo jednokratno iznos nekog državnog transfera, plaću nekog zaposlenika i sl., već one ostavljaju trajni trag u vidu promijenjenih sektorskih javnih politika (prema obrazovanju, zdravstvu, socijalno ugroženom dijelu populacije itd.). Osim toga, ono što danas “uštedite“ na izdacima za socijalnu zaštitu sutra će vam se kao bumerang vratiti u vidu nekog društvenog problema koji ima vrlo jasan monetarni iskaz. Ako je rast BDP-a ono čemu se teži, onda se on ne može ostvariti rezanjem državnih izdataka, već upravo suprotno, njihovim povećanjem. Nitko razuman ne sumnja da je iz državnog proračuna RH, barem do sada, curilo na sve strane, da ne govorim o prijeporima oko distribucije proračunskih sredstava. Takvo stanje nesumnjivo treba dovesti u red. Međutim, u situaciji prijevremenog oproštaja od aktivne monetarne politike te poslovnih banaka u državnom vlasništvu teško možemo govoriti o tome da je država iskoristila sve mogućnosti koje joj stoje na raspolaganju. Argumenti koje zagovornici razvojne ekonomske politike navode upravo se tiču tih mogućnosti. Međutim, one se ne spominju među trenutnim obnašateljima vlasti u državi.

Neven Svilar