Dug je politička konstrukcija

Dug je posvuda, preplavio je naše živote. No dug nije samo ekonomsko pitanje, on je prije svega politička konstrukcija, tvrdi sociolog i filozof Maurizio Lazzarato, autor nedavno objavljene knjige 'La Fabrique de l'homme endetté' ('Proizvodnja zaduženog čovjeka').

Kažete da je Homo debitor nova figura Homo economicusa. Koje su karakteristike tog 'novog čovjeka'?

     Brojne javne usluge, poput obrazovanja ili zdravstva, preinačene su u individualno osiguranje ili u kredit. Situacija je dodatno otežana s krizom zajmova iz 2007. Uzmimo za primjer obrazovanje u Sjedinjenim Američkim Državama. Federalne rezerve nedavno su procijenile da se ukupni iznos pozajmica studentima penje do 1000 milijardi dolara! To je astronomska cifra. Za pristup javnim uslugama, obrazovanju primjerice, morate sve sami platiti. Postajete dužnik. Poduzetnik vlastitog života, vašeg 'ljudskog kapitala'.

Pravo na obrazovanje ili stanovanje preinačeno je u pravo na kredit.

     Takva logika funkcionira samo ako je ekonomija u ekspanziji. No privatan dug prenesen je na države, a one su spasile samo banke, zbog čega je porastao državni dug. I svi smo postali zaduženi. To ne može trajati u beskonačnost! Svaka francuska beba rađa se danas sa 22 000 eura duga. U doba ekspanzije neoliberalnog kapitalizma, kredit je omogućio realizaciju ekonomskih projekata, životnih planova, značio je otvaranje perspektiva. Logika se sada izokrenula. Danas je naša jedina perspektiva u narednih nekoliko godina: otplata dugova! Dug je proizveden i fabriciran od strane privatnih banaka i cjelokupna ga populacija mora otplatiti. U Španjolskoj, Italiji i Grčkoj, mjere štednje ubrzavaju privatizaciju usluga i produbljuju liberalnu logiku zaduženja.

Kredit kao 'krađa vremena'

U čemu se utemeljuje taj novi društveni odnos i novi odnos spram vremena?

     Ponavljam hipotezu koju je razvio Friedrich Nietzsche: temeljni društveni odnos nije ekonomska promjena ili simbolička promjena, nego odnos dužnik/vjerovnik. Odnos utemeljen na povjerenju, na obećanju: ja, dužnik, obvezujem se otplatiti kredit, ja sam jamčim za sebe. Obećanje koje obvezuje za budućnost u srcu je kreditnog odnosa. Neki tekstovi iz srednjeg vijeka objašnjavaju da je kredit 'krađa vremena'. Govorilo se da vrijeme pripada Bogu, a da su vjerovnici kradljivci Božjeg vremena. Danas vrijeme pripada kapitalu. S kreditom imate pravo prvokupa budućnosti. To može biti pozitivna anticipacija, kao što je bio slučaj prije krize, ali danas je to anticipacija koja potpuno zatvara budućnost, čija jedina perspektiva postaje otplata duga. Kriza se nastavlja, rast je slab, dug se povećava. Bit ćemo blokirani dulje vrijeme s ovom 'otplatom vremena'. Naplata duga jeste prisvajanje vremena. A vrijeme jeste život.

Dug nije samo novac koji treba otplatiti, nego zbog njega trebamo prilagoditi ponašanje, pokoriti se prinudama, kako pišete. Kako logika kredita i duga utječe na naš način života?

     To je novi oblik kontrole. Društva devetnaestog stoljeća i početka dvadesetog stoljeća bila su disciplinarna, kako opisuje Michel Foucault. Kontrola osoba vršila se u zatvorenim prostorima: školama, zatvorima, tvornicama. Moglo se kontrolirati kretanje radnika ili školaraca, svi su oni imali precizno dodijeljeno mjesto. S kreditom, prostor je otvoren, a kontrola potpuno drukčije vrste. Obvezni ste svakog mjeseca vratiti određeni iznos novaca. Morate urediti svoj život prema toj obvezi, imati disciplinu života kompatibilnu s vraćanjem duga. Mi smo u fazi prilagođavanja. Uskoro ćemo se trebati prilagoditi kretanjima Burze u realnom vremenu. I to nije samo kontrola nad pojedincima, nego nad cijelim zemljama: upravo otplata duga 'odlučuje' o smanjenju plaća, redukciji javnih službi i javnih troškova. To utječe na način života i sprječava zamisao o bilo kakvom prijelomu ili bifurkaciji. Dug neutralizira vrijeme, osnovnu sirovinu svake političke ili društvene promjene. Na taj način također omogućuje nametanje regresivnih oblika društvene organizacije. A sve to za dug koji nikad neće biti otplaćen. S ekonomske točke gledišta, to je prava ludost.

Postajemo privatna poduzeća

Stopa zaduženosti kućanstava u odnosu na prihode s kojima raspolažu u Sjedinjenim Američkim Državama je 120%, a u Velikoj Britaniji 140%. Je li to održiva situacija?

     Zaduženost Italije je 120% njezinog bruto domaćeg proizvoda. Takvi iznosi ne mogu se vratiti, čak niti u 10 ili 15 godina. Ljudi bi trebali krvariti na stravične načine. Kamata francuskog duga penje se na 50 milijardi eura godišnje. Bilo da smo u recesiji ili rastu, ipak treba platiti tih 50 milijardi (što iznosi ukupno 1,2 trilijuna od 1974.[i]). To je druga po redu proračunska stavka francuske države. Kao neka vrsta desetine, prisilna naplata koja se dodaje naplatama mjera štednje. S druge strane, sve se privatizira, nastavljaju se prodavati državna dobra. U Italiji, svake godine je predviđena prodaja državne imovine u vrijednosti od 20 do 25 milijardi eura. U narednih deset godina, sve će biti privatizirano!

Je li trenutna dominacija banki i financija znak da društveni odnos dužnik/vjerovnik zauzima središnje mjesto?

     Marx je rekao da ne upravljaju industrijalci kapitalizmom, nego bankari. Novac pohranjen u bankama je apstraktni oblik bogatstva. No on je također i potencijal, jer može biti investiran u bilo koje područje. Dakle, industrijski kapitalizam je 'determiniran'. Dakle, najvažnija je moć novca. Kapitalizam je temeljno industrijski, no financijski kapitalizam daje mu njegov oblik. Moć financijskog kapitalizma zauzdana je u poslijeratnom periodu rasta (Trente Glorieuses, ili Trideset slavnih godina, kako se naziva period ekonomskog rasta između 1945. i 1973, op. prev.), no financijska se moć sad ponovno ističe. Od 1988. u Francuskoj, dug se može kupiti i prodati. Ova 'sekuritizacija' duga, dakle mogućnost konverzije dužničkih vrijednosnih papira na tržištu, određuje trenutnu situaciju. Umnožavaju se zaduženja i financijska ulaganja, dakle i rizik.

Citirate filozofa Jeana Baudrillarda: 'S kreditom se vraćamo na feudalnu situaciju u kojoj dio rada unaprijed ide Bogu, kao svojevrsno dužničko ropstvo'. Trenutna logika kredita vodi nas u takvu regresiju?

     Logika ove krize od početka je osiromašiti ljude, dajući im istodobno mogućnost da se zaduže. Sve pod izlikom demokratizacije i povećanja kredita... Ali za ljude koji te kredite ne mogu otplatiti. Ista stvar je sa studentskim kreditima: ako studenti postaju sve siromašniji, kako će otplatiti dug? Zaduženi ste čak i prije nego kročite na tržište rada. Dužni ste se narednih dvadeset godina ponašati kao individualno poduzeće, planirati i izračunavati troškove i ulaganja. Postajete poduzeće. Upravo protiv toga su se nedavno okupili studenti u Kanadi i Čileu.

Dug kao instrument moći

Pojedincima se pripisuje kolektivni dug. Uzmimo za primjer okrivljavanje Grka. No svi živimo u stalnom poticaju na konzumaciju i životu na kredit.

     Tu se trenutno sudaraju dva morala, moral duga i moral konzumacije. Na televizijskim vijestima obavijeste vas da ste odgovorni za dug: previše konzumirate, ne radite dovoljno, previše se oslanjate na socijalnu pomoć. A s druge strane, kažu vam da zaslužujete sve robe koje vam pokazuju. Hedonistički moral konzumacije i moral krivnje zbog duga i posla, prije krize usklađeni, sada postaju proturječni. Pronalazimo ih u logici mjera štednje i logici ekonomskog rasta. Niti jedna nije rješenje za krizu.

Spominjete Nietzscheovu 'Genealogiju morala' u kojoj objašnjava kako dug omogućuje prijelaz s društva divljaka ka civiliziranom društvu, jer dug obvezuje čovjeka da izgradi memoriju, a time i kapacitet za obećanje. Je li kredit društveno pozitivan proces?

     Dug je mehanizam, koji sam po sebi nije negativan. Instrument je kojim se mogu izgraditi nove škole i nove bolnice... Ali u kapitalističkoj logici postaje instrument moći. Danas dug ima jednu jedinu funkciju, a to je obogatiti vjerovnike. Otplatiti dug znači povećati bogatstvo institucionalnih investitora.  Ljudi su vjerovali tom sustavu, atraktivan je. Funkcionira već dvadeset godina, imali su dojam da su se otvorila vrata raja, omogućujući im odgodu otplate. Tijekom tih godina, kupili smo konsenzus. U SAD-u, možete imati desetke kreditnih kartica u džepu. To je funkcioniralo neko vrijeme. No ne može se beskonačno odgađati. Međutim, kapitalizam je uveo beskonačnost u ekonomiju. Konzumacija nema za cilj zadovoljiti, nego prevesti i navesti vas na drugu konzumaciju. To je frustrirajuće. Nikad ne završavate s konzumacijom, kao što ne uspijevate otplatiti dug.

Pa ipak, kredit omogućuje da unaprijed posjedujemo dobra do kojih ne možemo doći i da poboljšamo materijalne uvjete života?

     Upravo je uz slogan 'svi vlasnici' Georgea Busha, koju je potom preuzeo Nicolas Sarkozy, izbila kriza zajmova. Riječ je o neuspjehu ove ideje, koja je inače trebala biti simbol 'deproleterizacije'. Deproleterizacija je ideja neoliberala: transformirati svakog pojedinca u individualno poduzeće. Njemački neoliberali iz razdoblja nakon Drugog svjetskog rata imali su program usmjeren na izgradnju proizvodnih neproleterskih jedinica: promicali su obrt i malo poduzetništvo. Mi trenutno doživljavamo novu proleterizaciju sa zaduženjima: srednje i niže klase od 2007. osiromašuju na strašne načine. S jedne strane, režu se plaće, s druge, javne službe. U Njemačkoj se smanjio i očekivani životni vijek. Logika kredita usmjerena na deproleterizaciju stvorila je novu proleterizaciju.

Nova klasna borba

Treba li poništiti dio dugova država?

     Nužno će doći do poništavanja dugova, kao što je često slučaj. Logika bi, iz liberalne perspektive, glasila da banke tako gube novac. No nakon krize zajmova, bankari su ponovno počeli kao ranije, jer znaju da ništa ne riskiraju, čak i ako izgube novac. Banka Barclays koja je manipulirala Libor (London Interbank Offered Rate) neće ni na koji način platiti za taj skandal. Sami Englezi će platiti za svoje banke.

Kako se možemo boriti protiv ovog diktata duga?

     Područje klasne borbe, nekoć usredišteno oko odnosa kapital/rad, oko proizvodnje, izmješteno je na područje odnosa vjerovnik/dužnik. Ovaj novi odnos moći nadređen je drugom. To je puno apstraktnija razina sukoba, ali ona prožima cijelo društvo. Bilo da primate plaću, nezaposleni ste ili u mirovini, morate sudjelovati u otplati duga. Cijelo jedno stoljeće i pol, radnički se pokret organizirao oko pitanja rada. Izumio je oblike organiziranja borbe za uravoteženje moći kapitala. Puno je kompliciranije boriti se na području duga. Takvo izmještanje razoružava ljude, jer još nisu pronašli način da mu se učinkovito suprotstave. Valjalo bi eksproprirati eksproprijatore, kao što je napravio New Deal. Eutanazirati rentijerstvo! Roosevelt je oporezovao bogate porezne obveznike i do 90%, a ne samo 75% kako predlaže Francois Hollande. Odnos vjerovnik/dužnik organiziran je oko vlasništva, oko vrijednosnih papira. Za ponovno promisliti ekonomski rast – a ne samo sadržaj rasta, bio on zelen, žut ili kakav drukčiji – treba upravo vlasničke odnose staviti na raspravu.

Agnès Rousseaux

S francuskog prevela Milena Ostojić / objavljeno 6. rujna 2012.

[i] 'Izračunali su da je iznos svih kamata duga plaćenih od 1974. (kada je u Francuskoj na državnoj razini usvojena obveza da se financira na tržištima) skoro 1200 milijardi eura, na 1641 milijardi ukupnog javnog duga. Kamate duga predatorska su mjera koju tržišta izvode nad stanovništvom već 40 godina', u La Fabrique de l'homme endetté, Maurizio Lazzarato.