Nove tendencije u latinoameričkom filmu

Sekcija o novim tendencijama u latinoameričkom filmu kratak je osvrt na najvažnije filmove nastale u proteklih deset godina. Radi se o nepotpunom presjeku latinoameričkog filma u kojem zbog limitiranog broja filmova po sekciji nedostaje velik broj zemalja Srednje i Južne Amerike, a nisu spomenute ni neke velike i važne nacionalne kinematografije kao što je brazilska. Usprkos tome, ova sekcija predstavlja nekoliko filmskih uradaka najpoznatijih redatelja i redateljica koji su utjecali na rađanje novih filmskih pokreta ili škola u svojim državama. Još uvijek je nemoguće govoriti o pravim školama novog filma u navedenim zemljama budući da se u većini slučajeva radi o heterogenim grupama sineasta koji imaju različite stilove, ali ih također povezuju neke zajedničke odrednice: žanrovske, tematske, ideološke ili političke. U sekciji je predstavljen i jedan filmski zapis novog ženskog argentinskog filma koji je, uz novi brazilski ženski film (Mulheres da Retomada), jedinstven fenomen po svojoj važnosti i jačini.

Novi argentinski film počinje se razvijati krajem '90-ih godina, a njegova je pojava usko povezana s ekonomskom krizom koja je pogodila Argentinu početkom novog milenija. Skupina mladih redatelja kroz film je javno izražavala svoje nezadovoljstvo društveno-političkom situacijom u Argentini. Premda su njihovi filmovi kritički progovarali o društvenim problemima, oni se po svom stilu i poetici razlikuju od poetike velikana novog vala latinoameričkog filma: Tomasa Gutierreza Alea, Fernanda Birre, Julia Garcie Espinose, Octavia Getina, Fernanda Solanasa i drugih. Filmski bum u Argentini dogodio se zahvaljujući promjenama u zakonu o filmskoj produkciji te pojavom novih filmskih škola, umjetničkih akademija i filmskih festivala. Ono što je zajedničko gotovo svim redateljima novog argentinskog filma povratak je neorealističkoj filmskoj estetici: radu s neprofesionalnim glumcima i snimanju na stvarnim lokacijama, što je djelomično bilo uvjetovano lošim ekonomskim prilikama i manjkom novca za stvaranje visokobudžetnih filmova. Premda se radi o heterogenoj skupini mladih redatelja, ono što ih povezuje je tendencija da u svojim filmovima tematiziraju tadašnje društvene prilike: krizu, nezaposlenost, kriminal (Mondo grúa, Pablo Trapero, 1999.; Pizza, birra, faso, Bruno Stagnaro, Israel Adrián Caetano, 1998.). Redatelji novog filma samo su djelomično bili pod utjecajem poetike velikana latinoameričkog filma, što se najbolje vidi u odabiru tema. Većina novih redatelja bavi se marginaliziranim društvenim skupinama, stoga ne čudi da se u tom periodu javlja i nekolicina ženskih redateljica koje su obilježile novi argentinski film. U ovoj sekciji prikazujemo film jedne od njih, La mujer sin cabeza (Žena bez glave, Lucrecia Martel, 2008.). Lucrecia Martel jedna je od najvažnijih predstavnica takozvanog argentinskog ženskog novog filma uz redateljice Paulu Hernandez, Vanessu Ragone i Juliu Solomonoff. Pojava ženskih redateljica izuzetno je važna ne samo za Argentinu nego i za povijest latinoameričkog filma uopće. Ženske redateljice u svojim filmovima progovaraju o marginalizaciji određenih društvenih skupina, diskriminaciji i nejednakostima. Filmovi ovih redateljica bave se problemima ženskog identiteta (La mujer sin cabeza, Lucrecia Martel, 2008.), položajem autohtonih skupina (Ayvu-Pora, las bellas palabras, Vanessa Ragone, 1998.), imigracijom (La herencia, Paula Hernandez, 2001.) i društvenom dekadencijom (La ciénaga, Lucrecia Martel, 2001.).

Bolivijski film je u posljednja dva desetljeća doživio velike promjene zahvaljujući novoj generaciji mladih sineasta koji su se školovali u inozemstvu, ali i dolasku novih i jeftinijih tehnologija. Digitalna tehnologija smanjila je troškove snimanja i znatno povećala broj proizvedenih filmova s prosječno dva do tri dugometražna filma godišnje na dvanaest filmova u 2010. godini. Kao i kod novog argentinskog filma, kod jednog dijela bolivijskih redatelja postoji tendencija povratka neorealističkoj poetici i tematikama vezanima za aktualnu društvenu situaciju. Druga struja u suvremenom bolivijskom filmu vezana je za žanrovski film, dok manji broj filmova spada u skupinu autorskih filmova. Nekoliko redatelja i filmova obilježilo je suvremeni bolivijski film: Zona Sur (Juan Carlos Valdivia, 2009.), Rojo Amarillo Verde (Martín Boulocq, Sergio Bastani, Rodrigo Bellott, 2009.), Cuestión de fe (Marcos Loayza, 1998.), ¿Quién mató a la llamita blanca? (Rodrigo Bellot, 2006.), Inalmama (Eduardo López, 2010.). Rojo Amarillo Verde film je triju poznatih mladih redatelja čiji je naslov aluzija na boje bolivijske zastave. Film je neka vrsta manifesta – to je prvi pokušaj da se sustavno prikažu osnovni principi novog digitalnog filma. U ovom, kao i u drugim recentnim filmovima, često se koriste stilske figure karakteristične za eksperimentalni film, kao što su izrazito dugi kadrovi i ne uvijek opravdano i nužno korištenje narativne elipse. Inalmama Eduarda Lópeza jedini je dokumentarac u ovoj sekciji koji prikazuje mjesto koje kokain ima u svakodnevnom životu autohtonog stanovništva. Osim dokumentarističke i etnografske građe, Inalmama prikazuje i političku pozadinu uzgoja i preprodaje kokaina. Film se ujedno bavi problemima eksploatacije jeftine radne snage i utjecaja američke politike na život autohtonih zajednica u Boliviji.

Novi urugvajski film u ovoj je sekciji zastupljen filmom La vida útil (Koristan život, 2010.) redatelja Federica Veiroja. Novi urugvajski film fenomen je koji je na međunarodnoj filmskoj sceni prepoznat početkom 2000. godine zahvaljujući internacionalnim filmskim festivalima i sljedećim filmovima: 25 Watts (Juan Pablo Rebella, Pablo Stoll, 2001.), En la puta vida (Beatriz Flores Silva, 2001.), El viaje hacia el mar (Guillermo Casanova, 2003.), Whisky (Juan Pablo Rebella, Pablo Stoll, 2004.), Alma mater (Álvaro Buela, 2004.) i El baño del Papa (Enrique Fernández, 2007.). Novi urugvajski film počinje se razvijati nakon pada diktature 1985. godine. U skupinu redatelja novog vala urugvajskog filma spadaju dvije generacije. Prvu generaciju čine redatelji rođeni između 1950. i 1960. godine koji su se obrazovali i formirali za vrijeme diktature. Ta generacija počela je snimati niskobudžetne filmove sredinom 80-ih godina. Uglavnom se radilo o amaterskim filmovima u kojima su redatelji često bili i scenaristi, montažeri i producenti. Ključnu ulogu u formiranju prve generacije urugvajskih postdiktatorskih redatelja imala je udruga Centro de Medios Audiovisuales – CEMA (Centar za audiovizualne medije) koja je uz pomoć financija iz inozemstva pomagala produkciju nezavisnih amaterskih filmova. Nekolicina redatelja ove generacije svoja prva znanja i iskustva stekla je upravo u ovoj instituciji (Guillermo Casanova, Enrique Fernández, Flores Silva). Za formiranje druge generacije redatelja novog urugvajskog filma ključnu ulogu imala je institucija Fondo para el Fomento y Desarrollo de la Producción Audiovisual Nacional – FONA (Centar za promociju i razvoj nacionalne audiovizualne produkcije), osnovana 1995. godine. Druga generacija redatelja rođena je 70-ih i 80-ih godina i odrasla je u vrijeme nakon diktature, što se odrazilo i na njihov filmski izričaj. U filmovima mlađe generacije redatelja očit je utjecaj svjetskih filmskih poetika (što je rezultat školovanja u inozemstvu), ali i sve veći broj internacionalnih filmskih produkcija. Neka od najpoznatijih imena su Manolo Nieto (La perrera, 2006.), Federico Veiroj (Acné, 2007.) i Adrián Biniez (Gigante, 2000.). Veliku ulogu u njihovom formiranju imala je prethodna generacija redatelja novog urugvajskog filma.

Novi meksički film razvija se početkom 1990. godine, a prva generacija redatelja postigla je veliku međunarodnu slavu (Alejandro Gonzales Iñárritu, Alfonso Cuarón i Guillermo del Toro). U ovoj sekciji prikazujemo dva filma meksičkih redatelja koji pripadaju drugom valu novog meksičkog filma – skupini redatelja koja se pojavljuje nakon 2000. godine. Prvi je film Stellet licht (2007.) Carlosa Reygadasa, a drugi Los bastardos (2008.) njegova prijatelja i suradnika Amata Escalantea. Carlos Reygadas označio je povratak neorealističkoj poetici već u svom prethodnom filmu Batalla en el cielo (2005.), u kojem prevladavaju dugi kadrovi i neprofesionalni glumci. Reygadas dugim kadrovima stvara iluziju stvarnog trajanja neke vremenske radnje, nastojeći postići što veći efekt stvarnosti. Kao što je i sam nekoliko puta naglasio, redatelj koji je najviše utjecao na njegov stil upravo je Roberto Rossellini. Ne čudi da mladi meksički redatelji inspiraciju pronalaze u talijanskom neorealizmu ako se uzme u obzir da je glavni teoretičar i scenarist najpoznatijih talijanskih neorealističkih filmova Cesare Zavattini imao velik utjecaj na meksičku kinematografiju i općenito na novi val latinoameričkog filma u drugoj polovici XX. stoljeća. Escalante se, naprotiv, puno više inspirirao suvremenim američkim i europskim filmom, a naročito Tarantinom i Hanekeom. Osim ovim dvama redateljima, suvremena meksička kinematografija može se pohvaliti još nekolicinom kvalitetnih mladih redatelja kao što su Fernando Eimbcke, Gerardo Naranjo i dokumentarist Juan Carlos Rulfo.

Etami Borjan

Magistrirala filmologiju na sveučilištu La Sapienza u Rimu s radom na temu dokumentarnog filma. Doktorirala je filmologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu s temom o etnografskom filmu. Zaposlena je kao viši asistent na istom fakultetu. Održava nastavu iz filmskih kolegija na Odsjeku za talijanistiku i na Doktorskom studiju književnosti, izvedbenih umjetnosti, filma i kulture. Tijekom studija boravila je na nekoliko stranih sveučilišta (Università di Trento, Università per Stranieri di Siena, Università Cattolica di Milano, Università Bocconi di Milano, Università di Reggio Calabria, Universita’ La Sapienza) kao stipendistica Ministarstva vanjskih poslova Republike Italije, Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa Republike Hrvatska i Hrvatske zaklade za znanost gdje je uz istraživanje pohađala kolegije iz filma i kulturalnih studija. U akademskoj godini 2009/2010 boravila je na istraživačkoj stipendiji kao Fulbright Visiting Scholar na New York Universityju. Objavila je znanstvene radove iz područja etnografskog, dokumentarnog, talijanskog, autohtonog i postjugoslavenskog filma na engleskom, talijanskom i hrvatskom jeziku. Trenutno radi na knjizi o etnografskom filmu. Izlagala je radove iz područja filmologije na međunarodnim konferencijama (Univeristy of Olomouc, University College Cork, Harvard i Brown University, University of Auckland, University of Otago, St John's University, New York University, State University of New York, Montclair University, Sveučilište Juraj Dobrila, UK Society of Italian Studies, University of Exeter, Society for Cinema and Media Studies, Modern Language Association, Visible Evidence, Nomadikon i drugi). Kao član Međunarodne filmske federacije sudjelovala je u nekoliko međunarodnih projekata u Indiji, Nepalu, Bangladešu, Italiji, Hrvatskoj, Srbiji i Bosni i Hercegovini te je bila pozvana kao član žirija na međunarodnim filmskim festivalima u inozemstvu. Od 2002. do 2009. godine surađivala je s Međunarodnom filmskom federacijom i s Talijanskim filmskim savezom u organizaciji filmskih festivala diljem svijeta. Surađuje s raznim filmskim festivalima kao selektorica filmova.