4. film

'Četvrti film' je sintagma koja se sve češće upotrebljava za filmsko stvaralaštvo autohtonih zajednica širom svijeta. Premda se radi o etnički različitim grupama, ono što povezuje pripadnike takozvanog četvrtog svijeta sličan je status u matičnim zemljama, ali i slični problemi ekonomske i političke prirode. Bez obzira na njihove etničke i kulturološke razlike, sve autohtone zajednice bore se za očuvanje kulturne baštine, svojih običaja, tradicije i jezika. U nekim slučajevima, film im služi kao medij za borbu protiv nasilnog oduzimanja i iskorištavanja njihovih zemljišta od dominantne etničke grupe. 'Četvrti film' teme i inspiraciju crpi iz života starosjedilačkih naroda, zajednica i kultura koje su preživjele kolonizatorske invazije i koje i danas postoje kao vitalne društvene i političke jedinke. Budući da se radi o fenomenu u nastajanju, još uvijek je preuranjeno govoriti o filmskom pokretu, školi ili estetici 'četvrtog filma', pogotovo ako se uzme u obzir relativno mali broj filmskih zapisa koji autohtone zajednice stvaraju. Analizirajući recentnu autohtonu filmsku produkciju, vidljivo je da većina redatelja u svom prikazu još uvijek balansira između dominantne estetike velikih kinematografija prvog, drugog i trećeg svijeta te tradicionalnih pripovjedačkih i izražajnih sredstava vlastite zajednice. Premda se radi o veoma raznolikoj filmskoj produkciji, ono što povezuje filmove četvrtog svijeta prije svega je njihova ideološka, aktivistička i transnacionalna priroda.

Pojava 'četvrtog filma' označila je prekretnicu u načinu prikazivanja autohtonih zajednica. Do pojave samostalnog autohtonog filmskog stvaralaštva, te su zajednice uglavnom bile prikazivane u etnografskim filmovima zapadnih redatelja i vizualnih antropologa. Radilo se o filmovima snimljenima tradicionalnom opservacijskom metodom u kojima su etno sineasti prikazivali autohtono stanovništvo u skladu sa stereotipima njihove matične kulture. Stvaranje najprije postkolonijalnog etnografskog filma (kolaborativni film, participacijska antropologija), a zatim i 'četvrtog filma' omogućila je pojava Interneta i novih medija koji su značajno promijenili odnose moći između promatrača, u ovom slučaju etno sineasta, i promatranog, tj. Drugog. Globalizacija i veća dostupnost videa i novih medija omogućila je pripadnicima drugih, tradicionalno promatranih kultura da sami snimaju filmove o sebi. Autohtona filmska produkcija u zadnjih deset godina izišla je iz okvira dokumentarnog etnografskog filma i vizualne antropologije. Autohtoni redatelji sve češće stvaraju vlastite filmske uratke bez pomoći antropologa, što im daje veću mogućnost izražavanja i ne ograničava njihov odabir isključivo na 'antropološke' teme.

Jedan od začetnika 'četvrtog filma' je inuitski redatelj Zacharias Kunuk, najpoznatiji po svojoj trilogiji o životu eskimskih autohtonih zajednica u Kanadi. Prvi film iz trilogije, Atanarjuat, the Fast Runner (Atanarjuat, brzi trkač, 2001.), prvi je autohtoni film koji je 2001. godine osvojio glavnu nagradu za najbolji debitantski film, Camera d'Or, na prestižnom međunarodnom festivalu u Cannesu. Taj događaj označio je prekretnicu u povijesti 'četvrtog filma' te ga učinio vidljivim na svjetskoj filmskoj sceni. Svoju definitivnu potvrdu eskimski film doživio je 2006. godine na Toronto International Film Festivalu. Festival je otvoren drugim filmom iz Kunukove trilogije (The Journals of Knud Rasmussen, Dnevnici Knuda Rasmussena, Zacharias Kunuk, Norman Cohn, 2006.). To je ujedno i film koji prikazujemo u sklopu sekcije Četvrti film na ovogodišnjem Subversive Film Festivalu. Dnevnici Knuda Rasmussena film je koji detaljno i vjerodostojno prikazuje povijest, kulturu, način života, jezik, običaje i obrede inuitskog naroda, što ga činim vrijednim umjetničkim, ali i etnografskim audiovizualnim zapisom. Budući da je Kunuk započeo svoju karijeru kao redatelj dokumentarnih etnografskih filmova o zajednici Inuita (npr. Naša zemlja, Nunavut, 1993. – 1995.), ne čudi činjenica da i u svojim dugometražnim filmovima inzistira na etnografskoj vjerodostojnosti i autentičnosti prikaza vlastite kulture. Osim kao redatelj višestruko nagrađivanih filmova, Zacharias Kunuk važan je i kao osnivač prve autohtone produkcijske kuće, Igloolik Isuma Productions, koja financira filmove mladih eskimskih redatelja. Kunuk je producirao treći dio trilogije o Inuit Eskimima (Prije sutra, Before tomorrow, Marie-Hélène Cousineau, Madeline Ivalu, 2008.), koji je prikazan 2011. godine na Subversive Film Festivalu u Zagrebu.

Iz Kanade dolazi još jedan film u ovogodišnjoj sekciji – Waban-aki: People from Where the Sun Rises (Waban-aki: narod iz zemlje izlazećeg sunca, 2006.) redateljice Alanis Obomsawin, najstarije i najpoznatije sjevernoameričke aktivistice i autohtone redateljice. Kao pripadnica naroda Abenaki, Obomsawin je od početka prikazivala aktualne probleme s kojima se suočavalo autohtono stanovništvo u Kanadi (Christmas at Moose Factory, 1971. – negativan osvrt na tadašnji sistem obrazovanja indijanske djece). Njezini filmovi mogu se opisati kao politički i aktivistički budući da je u njima tematizirala goruće društvene probleme vezane za život Indijanaca. U svojim se filmovima Obomsawin bavila položajem indijanskih žena (Mother of Many Children, 1977.; My Name is Kahentiiosta, 1995.), bespravnim oduzimanjem indijanske zemlje (Incident at Restigouche, 1984.; Kanehsaake: 270 Years of Resistance, 1993.), nametanjima zakona koji prijete tradicionalnom načinu života kanadskih Indijanaca te izrabljivanjem Indijanaca kao jeftine radne snage (Rocks at Whisky Trench, 2000.).

Kratku panoramu sjevernoameričkog autohtonog filma zatvara film iz SAD-a Barking Water (Lavež vode, 2009.) redatelja Sterlina Harja, smješten među američke Indijance u Oklahomi. Američki Indijanci zasigurno su najzastupljeniji autohtoni narod u povijesti filma. Pojavljuju se u američkim vesternima već od početaka, uglavnom kao opasan, ratoboran, primitivan i divlji narod. Holivudski film mijenjao je stereotipe o Indijancima kroz desetljeća, pa su se uz njih vezivali problemi alkoholizma, kriminala i neobrazovanosti. Paralelno s likom negativnog Indijanca, Hollywood je razvio i sliku pozitivnog Indijanca kao plemenitog i simpatičnog divljaka koji posjeduje poseban uvid u spiritualne svjetove. Ti stereotipi dugo su bili prisutni u američkom filmu, ali se mijenjaju pojavom autohtonog indijanskog filma. Mlađe generacije indijanskih redatelja (npr. Victor Masayesva, Minda Martin) u svojim se aktivističkim filmovima bore protiv stereotipnih prikaza Indijanaca kao divljaka koji pripadaju davno prošlom vremenu. Paralelno s aktivističkim filmovima, američki Indijanci snimaju i dugometražne filmove koji prikazuju život i običaje Indijanaca. Broj autohtonih indijanskih redatelja raste iz dana u dan, kao i broj festivala autohtonog američkog filma. Neka od najvažnijih imena suvremenog indijanskog filma su navaški redatelji Victor Masayesva i Aaron Carr, čejenski redatelj Chris Eyre te nekoliko redatelja novog vala navaškog filma: Nanobah Becker, Bennie Klain i drugi.

Suvremeni autohtoni film najčešće se povezuje s izvaneuropskim narodima. Pa ipak, ove godine uvrstili smo i jedan europski film, Kautokeino-opprøret (Pobuna u Kautokeinu, 2008.) laponskog redatelja Nilsa Gaupa. Nils Gaup jedan je od najznačajnijih suvremenih autohtonih redatelja koji niže svjetske uspjehe i priznanja svojim filmovima na temu života i povijesti Laponaca. Laponci danas nastanjuju područje Norveške, Švedske, Finske i Rusije te je njihova zajednica transnacionalna i multikulturalna. Film i mediji u velikoj su mjeri doprinijeli simboličnom jačanju laponskog identiteta (npr. laponska radiopostaja, vijesti na laponskom jeziku koje se emitiraju u Norveškoj i Švedskoj: TV-Ođđasat, novine Aššu i Min Ággi koje izlaze u Norveškoj itd.). Laponska zajednica u Norveškoj pokrenula je 2011. zanimljiv projekt za poticanje filmske produkcije kod Laponaca. U sklopu International Sami Film centra, čija je baza u gradu Kautokeino na sjeveru Norveške, organiziraju se radionice i predavanja te se laponsko stanovništvo podučava osnovama filmskog jezika. Laponski filmski centar nudi dvogodišnje stipendije za usavršavanje mladih redatelja te im daje financijsku pomoć pri realizaciji filmova.

Osim sjevernoameričkog i europskog autohtonog filma, u sekciju su uvrštena dva aboridžinska filma iz Australije: Here I Am (Tu sam, Beck Cole, 2011.) i Toomelah (Toomelah, Ivan Sen, 2011.). Oba filma djelomično odudaraju od standardne produkcije budući da se ne radi o aktivističkim i političkim filmovima kao što je to bio slučaj u posljednja dva desetljeća. 2002. godine izlaze dva važna aboridžinska filma koja se bave represijom i otporom Aboridžina kroz povijest: Black and White (2002.) redatelja Craiga Lahiffa te Rabbit-Proof Fence (2002.) redatelja Phillipa Noycea. Aboridžinski dokumentarni i igrani filmovi najčešće se bave problemima marginalizacije i diskriminacije, individualnim primjerima represije autohtonog stanovništva te osobnim traumama pripadnika 'ukradene generacije' koje su nasilno oduzimali roditeljima i smještali u domove bijelaca kako bi se 'civilizirali' (npr. televizijska serija First Australians: The untold story of Australia, 2008.; Night Cries: A Rural Tragedy, Tracy Moffat, 1989.). Recentni filmovi redatelja kao što su Beck Cole, Ivan Sen i Warwick Thornton udaljuju se od društveno angažiranog ili etnografskog filma te se prvenstveno bave ljudskim odnosima. Ipak, autentičnost zadržavaju smještajući filmove u autohtone zajednice i radeći s aboridžinskim glumcima. Velik dio suvremenih aboridžinskih filmova financira autohtona aboridžinska produkcijska kuća CAAMA (Central Australian Aboriginal Media Association). U razvoju aboridžinskog filma i obrazovanju mladih redatelja veliku ulogu imale su lokalne aboridžinske televizijske postaje kao što je Imparja Television za koju su radili redateljica Beck Cole te direktor fotografije na njezinom filmu Here I Am Warwick Thornton, inače i sam redatelj nekoliko filmova.

Etami Borjan

Magistrirala filmologiju na sveučilištu La Sapienza u Rimu s radom na temu dokumentarnog filma. Doktorirala je filmologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu s temom o etnografskom filmu. Zaposlena je kao viši asistent na istom fakultetu. Održava nastavu iz filmskih kolegija na Odsjeku za talijanistiku i na Doktorskom studiju književnosti, izvedbenih umjetnosti, filma i kulture. Tijekom studija boravila je na nekoliko stranih sveučilišta (Università di Trento, Università per Stranieri di Siena, Università Cattolica di Milano, Università Bocconi di Milano, Università di Reggio Calabria, Universita’ La Sapienza) kao stipendistica Ministarstva vanjskih poslova Republike Italije, Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa Republike Hrvatska i Hrvatske zaklade za znanost gdje je uz istraživanje pohađala kolegije iz filma i kulturalnih studija. U akademskoj godini 2009/2010 boravila je na istraživačkoj stipendiji kao Fulbright Visiting Scholar na New York Universityju. Objavila je znanstvene radove iz područja etnografskog, dokumentarnog, talijanskog, autohtonog i postjugoslavenskog filma na engleskom, talijanskom i hrvatskom jeziku. Trenutno radi na knjizi o etnografskom filmu. Izlagala je radove iz područja filmologije na međunarodnim konferencijama (Univeristy of Olomouc, University College Cork, Harvard i Brown University, University of Auckland, University of Otago, St John's University, New York University, State University of New York, Montclair University, Sveučilište Juraj Dobrila, UK Society of Italian Studies, University of Exeter, Society for Cinema and Media Studies, Modern Language Association, Visible Evidence, Nomadikon i drugi). Kao član Međunarodne filmske federacije sudjelovala je u nekoliko međunarodnih projekata u Indiji, Nepalu, Bangladešu, Italiji, Hrvatskoj, Srbiji i Bosni i Hercegovini te je bila pozvana kao član žirija na međunarodnim filmskim festivalima u inozemstvu. Od 2002. do 2009. godine surađivala je s Međunarodnom filmskom federacijom i s Talijanskim filmskim savezom u organizaciji filmskih festivala diljem svijeta. Surađuje s raznim filmskim festivalima kao selektorica filmova.